Ovo je priča o zajedničkoj aktivnosti, ono nešto što su jedna preplašena mama i jedan drugačiji dječak pronašli kao točku preokreta, od odvojenog življenja u paralelnim svjetovima do zajedničkih doživljaja u svijetu koji nas okružuje!
Marte Meo metoda, Floortime, Terapija igrom, miljokazi, zrcaljenje, otvaranje/zatvaranje komunikacijskih krugova, uvođenje novih elemenata u oskudnu igru, bla, bla…sve je to super, ali ja sam sebe zatekla kako imam osjećaj da kad se idem igrati sa svojim djetetom kao da idem u rovovsku tešku bitku jer imam toliko zadataka koje moram odraditi u toj igri…
I onda u jednoj od niza besanih noći, razmišljajući kako govor nije jedini oblik komunikacije, kako možemo komunicirati na bezbroj načina i da uz sve terapije koje smo u tom trenutku išli (a bilo ih je jaaaaako puno), ja kao mama se moram opustiti i pronaći zajedničku aktivnost koja će nas veseliti i biti poticaj Kokolu da svoj doživljaj podijeli sa mnom.
Kako je jedna od početnih “zapovijedi” slijedi djetetove interese, a Kokolo je tada bio uronjen u svijet autobusa, odlučila sam da ćemo se voziti busom, ali ne bilo kojim… jer u tom svijetu buseva morala sam pronaći i nešto što mene veseli kako bi bila što opuštenija (da nemam osjećaj da sam na zadatku). Mene uz Cmrok (i nekadašnji Šumski dvor) vežu lijepe uspomene na djetinjstvo i Cmrok iako svi za njega znaju ipak doživljavam kao još uvijek djelomično skriveni biser na kojem nema tako puno ljudi kao npr. u Maksimiru. Volim se šetati, voziti oko Cmroka u bilo koje godišnje doba i zato sam se odlučila, vozit ćemo se busom 105!
To je bio pun pogodak, Kokolo je na svoj način podijelio sa mnom uzbuđenje hoće li će bus stati na stanici ili ne, kako se se otvaraju vrata – brzo ili sporo, je li Cmrok pokošen ili je visoka trave, prolaze li auti, ima li ljudi…. Ja sam tu vožnju doživjela kao točku preokreta jer u mojoj glavi nije bilo zadataka, nije bilo glasova svih terapeuta koji su iz dobrih namjera davali upute, sve je teklo spontano i bilo samo naše i ono što je meni tada bilo važno, bili smo 100% zajedno u tome!!
Naravno da smo se kasnije morali voziti još tisuću puta busom 105, da sam upoznala sve vozače i kvartovske putnike, ljetne vožnje bez klime i zagušljive zimske ture, ali to je sve bilo taaaaako nevažno 😍
Nekad bi na kraju vožnje zamolila vozača da ostanemo u busu i čekamo povratnu vožnju, a nekad bi izašli van, spontano učili prelazak ceste na zebri bez semafora, “trenirali” strpljenje – mirno čekanje (bez tantruma): dolazak busa na stanicu, kad će vozač upaliti motor, gledanje na sat kad će bus krenuti. Bila je to naša zajednička aktivnost u kojoj smo nas dvoje bili opušteni i dijelili doživljaj svijeta oko nas…tada nisam imala osjećaj da nas dvoje živimo odvojeni, svatko u svom svijetu.
Putovanje bojama spektra 