Eholalija

Nekad sam mrzila tu gospođu zvana Eholalija jer ona je bila jedna od onih pokazatelja da nešto nije u redu. Koliko puta sam Kokola zaustavljala u “mumljanju” kako smo mi to doma zvali jer ime te gospođe u našoj kući nije se izgovaralo (ženski Voldemort). Prvo je to bilo nerazumljivo mumljanje, a onda je postalo razumljivo, ali je bilo nesvrsishodno.

Ja bi analizirala svaku situaciju kad mumlja, zašto mumlja, u kakvom je emocionalnom stanju dok mumlja, što je jeo prije mumljanja, da li je kakav “stres” bio okidač za mumljanje, uglavnom iscrpljivala sam sebe, Muža, terapeute, a Kokola izluđivala rečenicom: “Nemoj mumljati!”. Sjećam se i svoje faze kad bi postavila pitanje, odgovorila na njega i usput prokomentirala, a sve kako bi Kokolu pokazala kako se to radi 🤦‍♀️

I onda je ta strašna gospođa postala svrsishodna alatka u našoj komunikaciji, prigrlila sam je kao prijateljicu, onu namčorastu prijateljicu za koju morate biti raspoloženi da bi s njom popili kavu, ali za koju znate da je pouzdana jer je uvijek tu.

Kad Kokolo prepričava doživljaje iz škole, na moje pitanje što je rekla učiteljica ili neko dijete, promijeni glas (scena iz horor filmova) i ponovi doslovno njezine/njegove riječi, s tim da ja potpitanjima provjerim da li je shvatio situaciju. Ja sam tada u miru s tom strašnom gospođom jer je Kokolo shvatio pitanje, točno mi je odgovorio, a i razumije kontekst.

Čak sam zavoljela i mumljanje iz crtića jer je neke fore iz crtića pretočio u naš život (u pravilnom kontekstu) pa se onda svi doma smijemo na “ti vrapca” ili “ovdje nešto smrdi na sumnjivo”.

U ovih zadnjih desetak godina i ja sam se uvelike promijenila, ni ja više nisam fina i draga gospođa s kojom bi rado popili kavu, postala sam i ja namčorasta, što od umora, što od borbe za svoje dijete tako da mi se gospođa Eholalija više ne čini tako strašnom. Ona je našla mjesto u našem životu i ja sama sebi govorim – i to je u redu (jer vam poznata ova sintagma iz socijalnih priča 😂)