Lika

U Lici baza nam je bila kamp Big bear, dosta ambiciozan kamp s montažnim kućicama, velikim brojem kamping mjesta i ogromnim sanitarnim dijelom. U sklopu kampa je i zgodan restoran u kojem smo zaista obilno doručkovali.

Iz kampa smo se biciklom odvezli do zip-lina Pazi medo jer se Kokolo ovo ljeto u Istri zaljubio u zip-line. U lipnju dok smo bili u Balama, iskoristili smo jedan dan za posjet Pazinu i odveli Kokola na zip-line. Nije bilo gužve i mogao je na miru bez pritiska promatrati grupicu ljudi koja je baš kad smo mi došli, krenula u avanturu leta iznad pazinske jame. Kad je snimio situaciju, izjavio je želju da proba i on, Kokolo i ja smo kupili karte, iznajmili opremu, a Muž je kao svaki pravi hrabri muškarac ostao na sigurnom kako bi nas snimao u našoj letačkoj avanturi. Kad se skupilo dovoljno ljudi za grupicu, krenuli smo. Grupicu prate 2 vodiča koji na početnoj platformi prikopčaju i zakopčaju sve potrebne kopče, jedan vodič odlazi prvi do druge platforme i čeka letače, a drugi je dežuran i šalje letače jednog po jednog, tu je važno da ste iskreni kad vas pitaju za kilažu 😉. Ja sam išla predzadnja, a Kokolo je išao zadnji prikopčan za drugog vodiča. Let do prve platforme je bio pomalo zastrašujući, ali onaj drugi dio, od druge do treće, krajnje platforme, bio je predivan jer sam već znala kakav osjećaj me očekuje i mogla sam uživati u prizorima oko sebe. Kokola se toliko dojmilo da smo nakon par dana morali ponoviti posjetu zip-linu i ovaj put je letio sam bez vodiča. Zip-line Pazi medo je puno duži i puno brže se leti, rekla bih nije baš turistički let već let za one hrabrije, željne adrenalina, i mi smo odlučili da će Pazi medo pričekati na nas još koju godinu.

Kuterevo i Krasno

Prvi dan obilaska Like zbog lošijeg vremena nismo proveli kako smo planirali,  kanuom po rijeci Gacki već smo se kamperom uputili u Kuterevo, utočište za medvjede i u mjesto Krasno u Kuću Velebita. Moram iskreno reći da sam bila zelena od vožnje po uskim, zavojitim cesticama i još kad smo na uskoj cestici naišli na ogroman kamion koji prevozi drva, skidala sam sve svece s neba i ljutila se na samu sebe zašto mi je uopće ideja s kamperom pala napamet. Međutim, na svu sreću moj hladnokrvni Muž je spretan vozač tako da smo uspješno prošli sve prepreke našeg puta, ali ovo iskustvo ne bi ponovila kamperom nego Smartom.

Utočište za medvjede Kuterevo je jako simpatično mjesto, iako je bilo dosta turista, veliki je prostor pa se količina ljudi izgubi u obilasku. Vidjeli smo dva starija medvjeda, ali Kokolo nije imao strpljenja sjediti i čekati da li će se pojaviti mladi medvjedići, a još manje strpljenja je imao za priču volonterke o navikama i životu medvjeda u utočištu tako da smo relativno brzo obišli cijeli prostor utočišta koje je zaista veliko i prostrano i uklopljeno u prirodi, i produžili putovanje po uskim, zavojitim cesticama do Kuće Velebita, posjetiteljskog centra Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

Postav u Kući Velebita je jako interaktivan i zanimljiv, ali na žalost zbog korone neke sadržaje nismo mogli vidjeti. Kokolu je bio zanimljiv lift „Lukina jama“ koji simulira ulazak u svijet podzemlja, kao i speleološka oprema, a naročito speleološki ronilac.

Najzanimljiviji dio je ipak bio „buromat“, mašina koja stoji ispred ulaza u Kuću Velebita, a simulira jačinu bure na Velebitu, postoje 3 velika gumba – jak vjetar, olujni vjetar i jak orkanski vjetar. Odmah vam je jasno koji gumb smo mi pritiskali, toliko smijeha i zabave nam je ta mašina priredila da smo se zabrinuli da će nas zaposlenici potjerati jer se nismo mogli zaustaviti. Nedavno je Kokolo kod svoje drage logopedice  čitao tekst razumijevanja na temu bure pa se ona iznenadila  kako je dobro sve znao i razumio….ja to zovem škola u prirodi 😁

Vrilo Gacke, Sinac

Jedno cijelo popodne iskoristili smo za izvor rijeke Gacke, Majerovo vrilo u Sincu koje je jedno od tri najveća izvora rijeke Gacke na kojem su se nekad nalazio veliki broj mlinica, a sad ih radi navodno svega nekoliko, među njima je najpoznatiji Majerov mlin koji je odlično očuvan i melje žito na tradicionalan način.

Baraćeve špilje

Kišni dan u Lici smo iskoristili za Baraćeve špilje, a pokraj Baraćevih špilja postoje i tri kružne pješačke staze – vuk, ris i medvjed, različite su težine i dužine pa ovisno o vremenu koje imate i vlastitoj kondiciji možete izabrati stazu koja vam odgovara. Karta za posjet špilji za odrasle je bila 75,00 kn, a za djecu 45,00 kn. Kad se skupila grupica, a prethodna grupa završila s obilaskom, s našom vodičicom popeli smo se do kućice u kojoj smo dobili „tuš kapicu“ i kacigu i produžili do ulaska u špilje. Obilazak je bio dvojezičan, hrvatski/engleski, nije nas se davilo s detaljima, a svatko je mogao pitati sve što ga je zanimalo. Kako smo s Kokolom prijašnjih godina već posjetili neke špilje (poseban dojam na nas je ostavio posjet Postojnskoj jami u vrijeme božićnih blagdana kad je u špiljama bilo uprizorenje živih jaslica), Kokolo je hrabro i zainteresirano pratio vodičicu i šetkao iz dvorane u dvoranu. Bilo mu je interesantno da u špilji žive šišmiši, a sjajan je bio završetak obilaska, kad nas je vodičica pitala da li pristajemo da se ugase svjetla i doživimo na minutu pravi špiljski mrak. Cijelo grupa je pristala, nas troje smo se čvrsto zagrlili, ugasilo se svjetlo i nastao je potpuni mrak, mrak na koji se ljudsko oko nikad ne može prilagoditi, odnosno nikad se ne mogu nazrijeti nikakvi obrisi, mrak, pravi mrak.  Kokolo je tri dana pričao o mraku u špilji, nije se „gasio“.

Rastoke

Sljedeći dan odredili smo za pješačku stazu SL4 uz Slunjčicu u Rastokama, međutim zbog obilne kiše koja je prethodnih dana padala, Slunjčica se izlila preko naše planirane staze tako da smo dan proveli u  Vilinskom vrtu, odnosno na imanju obitelji Holjevac (Slovin Unique-Rastoke). Naš Kokolo je vilenjak i tu se osjećao kao da je došao doma. Predivne ručno rađene vile, inspirirane starohrvatskim legendama, sve uređeno s puno detalja i ljubavi, od Muzeja s etno zbirkom do Winnetou totema, leptira, patuljaka, prirodnih ljepota slapova, mlinica, špilje, hotela za kukce, jednostavno ne znate što bi prije od ljepote. Provjerite radno vrijeme i cijenu ulaznica jer ne rade cijelu godinu, vremensko razdoblje razgledavanja ovisi o godišnjem dobu. Mi smo se na kraju razgledavanja u njihovom restoranu Pod rastočkim krovom počastili odličnom štrudlom od jabuka.

Zadnji dan Like proveli smo u pravom turističkom obilasku Plitvičkih jezera, iako je meni osobno zima najljepše godišnje doba za obilazak Plitvica. O Plitvičkim jezerima postoji toliko lijepih priča, informacija i divnih slika pa ću ja samo napisati da smo mi uživali jer nije bilo velike gužve, a očekivano, brodići i vlakić su Kokolu bili najzabavniji dio našeg izleta .

Nakon Plitvica planirali smo se spustiti do Starigrad Paklenice, ali smo iz znatiželje prespavali u kampu Rizvan City jer smo vidjeli da nude bezbroj sadržaja, od divovske ljuljačke, adrenalinskog parka, streličarstva itd. Na kraju nismo ništa od toga iskoristili jer smo stigli u kamp dosta kasno, a imali smo peh jer je cijelu noć u kući pored kampa bio tulum, pijano urlanje uz harmoniku tako da ja koja i inače imam problema sa spavanjem, nisam ni oka sklopila i jedva dočekala jutro da pobjegnemo u Starigrad Paklenicu.