Nije svečana pjesma tvorcima Micro romobila s tri kotača niti plaćena reklama već samo mala crtica zahvalnosti mame jednog vilenjaka.
Ako bi Muža i mene pitali koji predmet nam je pomogao, olakšao život s Kokolom, u isti glas bi sigurno odgovorili – romobil. Micro romobil nam je bio doslovno lifesaver u Kokolovim teškim danima, sivim danima, šarenim danima…Romobil nam je pomogao u izbjegavanju protestiranja (čitaj tantruma) oko hodanja, hoće/neće hodati, kojim smjerom će hodati, koliko dugo će hodati… dovoljno je bilo pokazati romobil i Kokolo je bio spreman za akciju. U kasnijim danima romobil je bio odličan alat za učenje lijevo/desno, ispred/iza…
Sjećam se kad bi zabrinuto proživljavala Kokolov loš dan pitajući se kako pomoći i sebi i njemu da preživimo, odgovor je bio ili priroda (najčešće Maksimir ili Bliznec) ili romobilom po kvartu. I jedan i drugi bi se izbalansirali i lakše krenuli u nove pobjede.
Sad kad razmišljam mi smo imali tu ludu sreću da je Kokolo oduvijek volio guralice svih vrsta i dimenzija, imali smo ih bezbroj, još kao mali dok je “uvježbavao” hodanje kao većina djece gurao je svoja kolica i mi smo tada ne razmišljajući puno o senzorici, nesvjesni buduće dijagnoze, stavili ga na romobil i to je bila ljubav na prvi pogled, čak je zbog ljubavi prema romobilu pristajao i na nošenje kacige što je u toj fazi bilo pravo malo čudo.
Romobil se vozio s nama u autu, brodu, vlaku, čak i avionu… Kad smo išli na naša putovanja avionom, romobil bi zamotali u vreće za smeće i ubacili ga na dno kofera, sad kad Kokolo koristi veći model, kupili smo posebnu torbu za romobil i to je najvažnija torba na našem putovanju spektrom, možemo sve izgubiti, ali romobil ne.
Putovanje bojama spektra 