Srećica

Veliki val, veliki kao iz filma Interstellar zapljusnuo me jučer kad me Kokolo nazvao s Muževog telefona i rekao mi: “Gdje si? Nedostaješ mi, dođi brzo! “

U tom trenutku ponovno sam proživjela sve njegove razne faze, od toga da me uopće nije doživljavao, da mu je bilo svejedno da li sam pored njega, faze kad bi urlao i plakao kad god bi išla negdje bez njega kao npr. na posao pa sam se poskrivećki iskradala da baka koja bi ostala s njim ne bi proživljavala polusatnu/jednosatnu dramu, zatim faza kad je bilo bitno da Muž dođe po njega jer Muž je “good cop” u našoj maloj obitelji….bilo je toliko toga zbog čega sam se ja osjećala ustrašeno, iscrpljeno, preplavljena crnim mislima, onim istim valovima iz filma Interstellar. Ali negdje u tom našem putovanju spektrom, malo po malo, kroz nijanse svih tih boja, i najmanje promjene, običnom oku nevidljive, a Mužu i meni tektonske, nekako smo došli do ovih jučerašnjih divnih riječi koje nas pune i daju nam snage i daha za dalje…