Ova Kokolova izvedenica “srednji vijak” me nasmijala do suza, ovo je kombinacija srednjeg vijeka iz Povijesti i dijelova mikroskopa (mali i veliki vijak) iz Prirode.
Učenje s djetetom koje ima poteškoće auditivne obrade, posljedično i problem razumijevanja u kombinaciji s poteškoćama “radne memorije” (kratkotrajnog pamćenja) je najblaže rečeno, veliki izazov. Muž i ja smo u stalnom propitivanju školskog sustava, individualiziranog pristupa, prilagođenog programa, posebnih razreda, kombiniranih razreda, preseljenja u neku manju sredinu i područnu školu s manjim brojem đaka. Nekoliko puta dnevno se pitamo što od gradiva ima ili nema smisla za Kokola, najnovije Smjernice Ministarstva znanosti i obrazovanja su mi stalna literatura koju neprestano iščitavam ne bi li sama sebi neke stvari objasnila, pregledavam objave i članke samozastupajućih autističnih osoba…
Muž i ja smo kod upisa u osnovnu školu vodili Kokola i po nekoliko puta u privatne škole s različitim pedagogijama, u nadi da će oni imati sluha za nas, ali nisu htjeli Kokola, prihvatila sam to sama sa sobom na način da je njima draža izvrsnost od različitosti.
Kokolo je sad u 5. razredu redovne škole, još uvijek je na individualiziranom pristupu uz pomoćnika. Nama ocjene ne igraju nikakvu ulogu i nekako se vodimo idejom dok god Kokolo uz školu i školsko gradivo ima vremena raditi stvari koje ga vesele, dotle idemo po tom individualiziranom. Uostalom, prijašnje prognoze za Kokola su bile da možda nikad neće naučiti čitati i pisati, da ima oskudnu igru, nema maštu, nema nešto što se zove Teorija uma itd. Prije su me takve riječi žalostile, ali sad kad čujem svog Kokola kako stolnjak zove tepih za stol, u njegovom rječniku srna je smeđa koza, on jede zločeste kobasice (ljute kobasice), on je sintagmu bojim se straha izgovorio davno prije pojave Covida-19, onda se svi zajedno slatko nasmijemo i idemo dalje…
I zato Kokolo i ja školsko gradivo učimo na drugačiji način, mi nove, njemu teže pamtljive pojmove učimo zatvorenih očiju sricanjem, radimo brain gym vježbice prije učenja njemu težih predmeta. Crtamo male mentalne mape koje kasnije spajamo u jednu veliku mentalnu mapu, smišljamo razne geste koje će ga asocirati na neke pojmove ili rečenice. Imenice, pridjeve i glagole smo učili rolajući na Jarunu, neke engleske riječi učimo kroz pokrete lijeve ruke, a njihovo hrvatsko značenje istim pokretima, ali desne ruke. Pamtimo i brojimo početna slova kod nabrajanja, puno koristimo vizualna pomagala, worldwall kvizove, za učenje prapovijesti išli smo u Muzej krapinskih neandertalaca…
Upravo zbog svega ovoga što sam napisala, ja sam se slatko nasmijala na “srednji vijak”, netko će reći obična jezična pogreška, ali ja mislim da kod mog Kokola to nije obična jezična pogreška nego jednostavno pravi primjer kako je njemu učenje nečeg što je jasno i opipljivo kao npr. vijak, 100 puta lakše od pojma koji mu ništa ne znači (usprkos mojim naporima u pojašnjavanju), kao npr. vijek.
Nisam ga “pilila” s ispravljanjem starog, srednjeg i novog “vijka” jer nama, u našim prošlim, sadašnjim i budućim izazovima, ovakve “pogreške” osvježe dan.
Putovanje bojama spektra 